pizza fiumana

U Rijeci kiša nije samo vremenska pojava, ona je soundtrack grada. Pada kad hoće, traje koliko želi, ne mari za planove. Riječani su je prihvatili kao starog znanca – uz kišu se šeće, radi, izlazi, živi. Nema čekanja da prestane, jer u Rijeci znaš da iza jedne kiše uskoro dolazi druga.

Najbolji trenuci u Rijeci nisu oni koje planiraš  – to su oni kada se pod naletom pljuska skloniš pod prvu nadstrešnicu, udahneš miris mokrog asfalta i shvatiš da ti se ne žuri.

Ni Pizza Fiumana ne žuri. Tijesto fermentira punih 48 sati, polako razvija svoj karakter.
Kao i Rijeka po kiši –  najbolje stvari dogode se kad ih pustiš da idu svojim tokom.

Riječka ribarnica jedna je od najživljih gradskih pozornica. Od ranog jutra, pod njenim svodovima odjekuju glasovi prodavača, zvuk leda koji pucketa pod svježom ribom, razgovori onih koji znaju što traže i onih koji tek uče prepoznati pravi ulov.

Dobra riba se bira pažljivo, u razgovoru, u povjerenju. Znalci prepoznaju kvalitetu na prvi pogled – po sjaju oka, čvrstoći mesa, svježini mirisa.

Tako je i s Pizzom Fiumanom. Svaki njen sastojak je odabran s istom pažnjom s kojom iskusni kupac bira najkvalitetniji komad ribe.

Jer u Rijeci se zna – dobro se prepoznaje, bez suvišnih priča.

Podno riječkih dizalica pristajali su brodovi, donoseći robu, ljude i priče. Pod njima su prolazili mornari, trgovci i radnici, a miris mora i tereta miješao se s bukom strojeva i povicima s pristaništa. Luka je bila i ostala srce grada, njegovo najvažnije sjecište. Visoko iznad rive, metalni gorostasi i dalje neumorno bdiju nad gradom i oblikuju riječku vizuru iako više ne podižu i ne spuštaju teške terete. Baš kao što se brodovi ne iskrcavaju u trenu, tako se ni Pizza Fiumana ne priprema na brzinu. Svaki korak ima svoju svrhu, svoju težinu. Rijeka nikad nije bila grad koji miruje – bilo u luci, bilo na tanjuru.

Nekad je ovdje sve mirisalo na papir. U ogromnim halama uz Rječinu, nastajali su listovi koji su putovali diljem svijeta. Hartera nije bila obična tvornica – bila je grad u gradu, mjesto gdje su priče nastajale i prije nego što su ispisane.

Danas su zidovi puni grafita, a umjesto strojeva tu i tamo odjekuje glazba ponekog festivala. No slojevi slavne prošlosti i dalje su tu – utisnuti u zidove, baš kao otisci na papiru.

I Pizza Fiumana nosi u sebi priču. Svaki sastojak pažljivo je odabran, svaki detalj promišljen. Nema praznih stranica –  ono što vrijedi ostaje zapisano.

Pisao je bez zadrške, govorio ono što drugi nisu htjeli čuti. U vremenu kada su drugi slijedili pravila, Kamov ih je lomio i stvarao nova. Nisu ga razumjeli, nisu ga željeli. Otišao je prerano, ali njegove riječi nisu nestale.

Danas ga poznajemo kao pionira moderne književnosti. Njegovo ime se više ne zaobilazi, njegove rečenice režu oštrije nego ikad.

Tako i Pizza Fiumana – ne slijedi tuđe recepte. Oni koji je probaju, znaju zašto. Rijeka je grad koji voli svoje buntovnike – i one u književnosti, i one u gastronomiji.

Koraci odzvanjaju betonom, valovi se razbijaju o obalu, a vjetar nosi miris mora sve do grada. Molo Longo nije samo lukobran – on je najduža riječka šetnica, ruka grada ispružena prema pučini.

Ovdje je ritam sporiji, koraci duži, misli slobodnije. Ljudi šeću, biciklisti prolaze, a ribarice strpljivo čekaju svoj ulov. S pogledom na horizont i morem s obje strane, sve ostalo postaje nevažno.

Tako je i s Pizzom Fiumanom. Bez suvišnih dodataka, bez forsiranja – samo okusi koji govore sami za sebe. Rijeka ima neki svoj ritam – na Molo Longu, u svakom zalogaju.

Trg ispred hotela Kontinental oduvijek je bio mjesto susreta. Ovdje su se križali putevi pjesnika i buntovnika, studenata i trgovaca, onih koji su u Rijeci odrasli i onih koji su tek stigli. Grad se mijenjao, ali Kont je ostao jedno od njegovih stalnih uporišta.

Nekada su se na Kontu čitale novine uz kavu, dogovarali poslovi, raspravljala politika. I danas su stolovi puni, priče se nastavljaju, a pogled i dalje hvata Rječinu koja ne prestaje teći.

I Pizza Fiumana je spoj onog što traje i onog što donosi novo vrijeme. Okus koji ostaje, koji ima svoje posebno mjesto u gradu.

Prvi punk bend u bivšoj Jugoslaviji? Iz Rijeke. Prvi val bunta, prve prljave gitare, prvi stihovi koji nisu tražili odobravanje mase? Iz Rijeke. Grada u kojem se nijei pitalo “smije li se”, nego “kad počinjemo”.

Riječka scena nije bila ukalupljena, nije se trudila svidjeti nikome osim sebi. Bila je iskrena – sirova, glasna i svoja.

I Pizza Fiumana nosi taj stav. Nema kompromisa s kvalitetom, nema lažne sjajne ambalaže. Samo dobar okus, kao riff koji ne možeš izbaciti iz glave.

Rijeka nikad nije govorila samo jednim jezikom. Fiumanski dijalekt kroz stoljeća je upijao riječi venecijanske trgovačke luke, austrougarskih ureda i slavenskih dvorišta. Bio je glas ulica, tržnica i konoba. Riječi su se izgovarale brzo, s karakterističnim naglaskom.

Stari Fiumani nisu komplicirali, a ako su željeli nešto vrhunsko, rekli bi “ben, ma proprio ben”. Jezik je bio prirodan, iskren, bez suvišnih ukrasa –  kao i dobra hrana.

Baš takva je i Pizza Fiumana – jednostavna, ali puna karaktera. Okusi su složeni bez suvišnih dodataka. Jer prava kvaliteta ne treba prijevod.

Rijeka nosi ime po rijeci. Ali Rječina nije tek rijeka, ona je granica, simbol i svjedok promjena. Nekad je dijelila države, bila linija razgraničenja, ali i izvor života – pokretala je mlinove, napajala tvornice, oblikovala krajolik.

Danas teče svojim ritmom – ponekad mirna, ponekad nabujala, ali uvijek prisutna. Njena voda i dalje puni riječke slavine, ulazi u svaki dom, svaki lonac, svaki zalogaj.

Tako i Pizza Fiumana – u svom tijestu nosi to isto bogatstvo, tu istu izvornu riječku vodu. Jer u Rijeci se zna – kad je voda dobra, sve ostalo dolazi samo po sebi.